14 godina kasnije, evo kako je Saw postao jedno od najvećih imena horora

Probudiš se u napuštenoj kupaonici. To je doslovna usrana rupa: pločice nakon što su bijele obojene su u smeđu boju sumnjivog izgleda; polomljeni pisoari vise sa zidova; treperave neonske trake reflektiraju se u lokvama smrdljive vode. Probudiš se bez sjećanja na to kako si tamo stigao. S druge strane sobe još je jedan muškarac prikovan za zid, baš kao i vi. Onda to primijetite: na podu leži mrtav čovjek. Krv mu curi između napuklih podnih pločica. Drži pištolj i kasetofon. Ovo bi mogla biti soba u kojoj umireš...

Osim ako se, naravno, ne zovete James Wan (scenarist-redatelj), Leigh Whannell (scenarist-glumac) ili Tobin Bell (on je 'leš', glumi oposuma). Ako ste jedan od njih, ovo je soba koja vas čini bogatim i slavnim. Četrnaest godina kasnije, serijal Saw postao je jedna od horor franšiza s najvećom zaradom u povijesti, iznjedrivši osam nastavaka, igrice, stripove i čak tri vožnje rollercoasterom. Kako je mali film postigao toliko? Vraćamo filmaše u onu vlažnu, mračnu kupaonicu da saznamo.

Jesen 2003.: James Wan i Leigh Whannell sjede u klasi za stoku na letu iz Melbournea za Los Angeles. Na sjedalu između njih je 'Billy', drvena lutka jezivog izgleda koju je ručno izradio Wan. Toliko je dragocjen da su wannabe filmaši platili za njega da ima svoje mjesto, a ne da ga strpaju u skladište. Kabinsko osoblje je prestrašeno. Ali ovo je ono što radite kad ste u srednjim dvadesetima i idete u Hollywood... povlačite sve stope.

Čitaj više

Najiščekivaniji nadolazećim horor filmovima da vrištiš od uzbuđenja

Nismo poznavali nikoga, nismo uopće bili povezani, priznaje Whannell o trenutku kada su sletjeli u LA. Ušli smo u ovo vrlo naivno. Ne bismo mogli biti naivniji da smo rođeni na otoku i pušteni u svijet poput Arnolda Schwarzeneggera u Blizancima, ali s manje mišića. Bili smo razrogačenih očiju koliko ste mogli biti.

Wan i Whannell upoznali su se u filmskoj školi u Melbourneu kasnih '90-ih. Stvarno umjetnička filmska škola s puno crnih lakova za nokte i beretki te dečki koji snimaju filmove o pijesku, sjeća se Whannell. James bi ustao i pokazao svoje filmove, a oni bi bili o zombijima. Znao sam da će postati nešto veliko. Zajedno su osmislili vlastitu ideju o niskobudžetnom hororu. Dizajniran je da bude ultra-jeftin: bez velike glumačke ekipe, bez otmjenih setova, samo tri glumca zatvorena u jednoj prljavoj prostoriji i pregršt đavolski gadnih sekvenci mučenja. Uvjereni da su na nečemu, dvojica prijatelja su maksimalno iskoristili svoje kreditne kartice kako bi snimili 10-minutni kratki film. Na njemu su bili lutka Billy i Whannell koji nose uređaj za mučenje ubojice Jigsaw. Poslan je u Hollywood. Nekoliko dana kasnije, dječaci su ga slijedili... s Billyjem za sobom.

Producenti Mark Burg i Oren Koules iz Twisted Picturesa bili su dva od prvih Amerikanaca koji su vidjeli da je posjetnica kratka i bili su oduševljeni njezinim đavolskim intenzitetom. Nazvali su agenta dječaka dok su još bili na letu za LA. Sletjeli su, doslovno ispustili torbe i došli ravno, objašnjava Burg. Kad su ušli, Oren je pogledao Jamesa i rekao: 'Da razjasnim ovo – želiš li to režirati?' Pogledao je Leigh i rekao: 'I želiš li glumiti u tome?' Bili su kao, 'Da. Oren je rekao: 'Pa, ako to možeš učiniti za milijun dolara, svijetli zeleno. Počnite.’ Obojica su se pogledali i rekli: ‘Opa, Amerika! Ovo je super, lako je!’

Ipak, samo 18-dnevno snimanje 'ultra, ultra niskobudžetno' pokazalo se napornim. Tijesan u napuštenoj podrumskoj kupaonici koja je bila središnja lokacija filma, Wan je bio sputan ne samo zidovima već i ograničenim proračunom i ograničenjem rasporeda. Stvarno sam bio uzrujan kad je došlo do postprodukcije, priznaje. Osjećao sam se kao da zapravo nisam snimio film koji sam sebi obećao da ću snimiti i da ću u konačnici iskoristiti svoju priliku kao filmaš.

Za trojicu glavnih glumaca, snimanje je bilo jednako naporno jer su se našli zarobljeni na jednom hladnom setu u trajanju od 12 sati. Kao scenarist, Whannell je bio kriv samo za sebe. Leigh je mogla napisati film poput Clerks o dvojici tipova u supermarketu koji razgovaraju, šali se Wan, koji je uživao u mučenju svog prijatelja tijekom snimanja, ali umjesto toga to su dva tipa u prljavom podrumu...

Kad James režira, a ja glumim, jedan od njegovih omiljenih načina da se zabavi je da mi bude neugodno, objašnjava Whannell. Za početnu scenu rekao mi je da uđem pod vodu u kadu i pričekam dok mi ne da znak. Zato zadržavam dah i sve što mogu čuti, ovim prigušenim podvodnim tonom, James govori: 'Pomaknimo malo to svjetlo tamo...' Wan se nasmije i napravi usporedbu s još jednim izmišljenim užasom glumac: Super je što je Leigh tako veliki obožavatelj Sama Raimija, jer on je stvarno moj Bruce Campbell. Ipak, u smislu patnje za vlastitom umjetnošću nitko nije mogao nadmašiti Tobina Bella.

Svaki horor film treba negativca, ali Sawovog serijskog ubojicu koji igra igru ​​rijetko se može vidjeti na ekranu. On je fantomska prisutnost koja se skriva iza lutaka, crvenih haringa i središnjeg obrata filma koji nije mrtav. Možda mislite da nema puno toga za tipa koji leži u lokvi krvi na podu, ali u tome ima puno snage, objašnjava Bell na liniji iz LA-a. On je spor, namjeran govornik, a čak i van karaktera odiše moždanom vrstom jezivosti. Kad sam pročitao [zadnju scenu] ostao mi je bez daha. Dakle, kao glumac, čitate li scenarij i kažete: 'Da vidimo, imam 120 redaka i ja sam u ovoj i toj sceni.' Ili mu pristupate iz gledišta: 'Ovaj film je vrijedi učiniti samo za ovu scenu, samo za ovaj trenutak; samo za ovaj dodir'...

Dok Bell govori o Johnu Krameru – nikada, niti jednom, nije ga nazvao Jigsaw – očito je odakle serija Saw dobiva svoj uznemirujući intenzitet. Unatoč tome što izgleda kao potencijalni zamjenik Vincenta Pricea, visoki, mršavi glumac ne kampira. Samo čista prijetnja. Kramer nije nikakav nadnaravni negativac ili masni manijak; on je pedantan spletkar, inteligentan čovjek koji vjeruje da djeluje za opće dobro.

Čitaj više

25 najbolji horor filmovi svih vremena, bez obzira na vaš ukus terora

On misli da svijet ide u pakao u ručnoj košari, objašnjava Bell. To je postalo preživljavanje osrednjih za razliku od preživljavanja najsposobnijih. Kao rezultat toga imamo slabe vođe, slabe zakonodavce, slabe ljude u gotovo svim sferama života. Te slabosti se ogledaju u ljudima koji imaju sve, a ništa ne cijene, što ga uznemirava. Jigsaw ne ubija ljude već ih muči da shvate da njihovi životi nešto vrijede.

Što je Saw učinilo takvim hitom? Djelomično je to činjenica da je to pravi horor film: jeftin, neugledan i loš. Njegova gruba estetika samo pridonosi tripularnoj, neuobičajenoj atmosferi labirinta scenarija, koji između ostalog uključuje lutke, maske svinja i đavolski barokne scene mučenja u kojima su žrtve zarobljene unutar žilet žice ili prisiljene kopati ključ iz želuca druge žrtve.

Se7en, film Saw kojeg uvijek optužuju da oponaša, bio je stidljiv u pogledu svog užasa, puštajući mašti publike da popuni praznine. Saw vam, međutim, puni glavu s burmut isječcima pomahnitalim amfetaminom, sablasnim isječcima iz videa Nine Inch Nails. Mislim da je jedna od stvari koje će obožavatelji horora najviše prigrliti film koji nije tipičan, konvencionalan ili mainstream, smatra Wan. Jeftinoća je ono što ga čini posebnim na isti način kao što ga i jeftinost prvog filma Evil Dead čini posebnim.

Whannell se slaže: Obožavatelji horora su čudna pasmina; Mislim da to smijem reći jer sam jedan od njih. Ne nosite šminku od zombija i idete okolo u majici Pakla ako ste najpopularnije dijete u školi. Oni su autsajderi i stvarno žele preuzeti vlasništvo nad nečim i znati da je to njihovo i ničije drugo. Ono za što su se uhvatili sa Sawom je da je to bio taj jeftini mali indie film koji je prikazan na Sundance festivalu i nitko drugi nije znao ništa o njemu osim njih. Bila je to njihova mala tajna.

Saw više nije onaj mali film kakav je bio u listopadu 2004. Franšiza je postala velika blagajna veća od svake serije Halloween, Friday i Elm Street. Dio uspjeha bio je u tome što je preduhitrio duh vremena. Nekoliko mjeseci prije puštanja na slobodu, izvješća o mučenju u zatvoru Abu Ghraib dospjela su na naslovne stranice u SAD-u.

Je li bila slučajnost da se horor film o zabludjelom mučitelju koji vjeruje da djeluje za opće dobro pokazao tako popularnim? Vjerojatno ne, iako se nikome ne osjeća posebno ugodno pričati o tome. Volio bih misliti da sam bio dovoljno pametan da vam na to odgovorim, ali tko zna? kaže Burg, spretno zaobilazeći problem u potpunosti. U međuvremenu, Wan je iritiran opisom prvog filma kao 'porno mučenja' tvrdeći da nije ništa drugo do lijeno novinarstvo.

Ipak, i za Wana i za Whannella, original ostaje zauvijek odvojen od nastavaka koji su uslijedili. To je pravo gorko-slatko iskustvo, kaže Wan. Toliko je laskavo što su napravili nastavke našeg filma, ali u isto vrijeme se čini da su nastavci prvom filmu dali pogrešnu percepciju. Sada ljudi nazivaju 'filmove o pili' na pogrdan način. Uspjeh može biti i blagoslov i prokletstvo. Ipak, ponovno pogledajte original i to ćete vidjeti Rub pile ostaje opasno oštar.

Izvornik ove značajke pojavio se u našoj sestrinskoj publikaciji, Časopis Total Film . Pretplatite se ovdje da nikada ne propustite problem.